Staracarsija

FORUM NASEG ZAVICAJA I OKOLINE..NAJBOLJI FORUM U SUMADIJI....
 
PrijemPortalliRegistruj seKorisničke grupePristupi
Vreme
Get the Dance Time Widget widget and many other great free widgets at Widgetbox! Not seeing a widget? (
Info & Net Brzina Test
IP
Vremenska Prognoza !!!
.....Prognoza !!!

.....
Online Igrica
B.L.
Team-Gim

Share | 
 

 OMILJENI AUTORI

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 14 ... 24  Sledeći
AutorPoruka
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:29

SADA

Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ces, ici ce mo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna nece sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile njezne sake,
ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopise kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosis, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo jos tvoj vlastiti san.


Pablo Neruda flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:30

JUTRO

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega sto se radja i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svijetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta
okruzeni rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
sto utjece u moje zakreceno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznata tunela
sto se s mirisom svijeta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istrazi me, ako zelis, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.


Pablo Neruda
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:31

(Potpuna zeno, putena jabuko...)


Potpuna zeno, putena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakav se tamni sjaj otvara izmedju tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jedinim medom porazena.

Od cjelova do cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje rijeke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobrazen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok bude i ne bude jedino munja u sjeni.


Pablo Neruda flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:47

Kad umrem zelim tvoje ruke na svojim ocima:
zelim svjetlo i zito tvojih ljubljenih ruku,
da me jos, jednom dirne njihova svjezina,
da osjetim njeznost sto izmjeni moju sudbinu.

Hocu da zivis dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje usi i dalje slusaju vjetar,
da udises miris mora koji smo zajedno voljeli
i da nastavis hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hocu da ono sto volim nastavi zivjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve sto ti ljubav moja naredjuje,
da bi sjena moja prosetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:47

Izgubili smo i taj suton
niko nas nocas nije vidio spojenih ruku
dok je modra noc padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
svecanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novcic
uzario komadic sunca u mojim rukama.

Sjecah te se duse stegnute
i po toj tuzi ti me poznajes.

Gdje si tada bila?
S kojim ljudima?
Koje si rijeci govorila?
Zasto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tuzan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uvece uzima
i kao ranjeni pas moj plast se uz noge vuce.

Uvijek, uvijek ti odlazis uvece
tamo gdje sumrak juri brisuci statue.

flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:57

Pablo Neruda


1904-1973

~ pravo ime Neftali Ricardo Reyes Basoalto se rodio 20. jula 1904. u gradu Parral u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u grad Temuco, se nanovo ozenio Doña Trinidad Candia Malverde.
~ Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu 'La Mañana' usred toga i u 'Entusiasmo y Perseverancia' -- njegova prva publikacija -- i prva pjesma.
~ 1920. je postao saradnik knjizevnog lista 'Selva Austral' pod nadimkom 'Pablo Neruda', koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara 'Jan Neruda' (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su izdane u njegovoj prvoj knjizi 'Crepusculario' (1923). Sledece godine je izdana 'Veinte poemas de amor y una cancion desperada' jedna od njegovih najpoznatijih i najvise prevednih knjiga. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiagu.

~ Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji mu je bio najbolji drug, ga je toliko pogodilo da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama 'España el Corazon' (1937.)
~ U istoj godini se vratio kuci. Njegova poezija je okarakterizirana politickim i socijalnim uticajima. Knjiga 'España el Corazon' je prouzrokovala veliki utisak u narodu, pogotovo zato što je štampana za vreme gradjanskog rata.
~ 1939. Neruda postaje konzul u Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiku je nanovo napisao 'Canto general de Chile'. Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ova knjiga, nazvana 'Canto general' je izdana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnoge jezike. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

~ 1943. godine Neruda se ponovo vratio u Cile.
~ 1945. godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vrijeme protesta protiv predsjednika Gonzales Videla je dve godine morao da zivi u podzemlju sve dok nije uspio da pobjegne 1949. godine. Zivio je u razlicitim Evropskim zemljama.
~ 1952. godine Neruda se vratio kuci
~ 1954. izdana je knjiga 'Las Uvas y el Viento'



100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:57

Jutro


1.


Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.


U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.


O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!


O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:59

3.


Opora ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?


Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedu hladnog lišca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?


Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,


dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 23:59

4.


Sjetit ceš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeca zime.


Sjetit ceš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
zacarana trnja poput maceva.


Sjetit ceš serukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.


I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
podimo tamo gdje nas ceka ništa
i nadimo sve što nas tamo ocekuje.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:00

5.


Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.


Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.


Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,


i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:01

NISTA MI NISI DALA
Pablo Neruda

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:02

100 soneta o ljubavi

99.

Doci ce drugi dani, razumjet ce se

tišina bilja i planeta

i koliko ce se cistih stvari desiti!

Violine ce imati miris mjeseca!

Kruh ce tada biti kao ti što jesi:

imat ce tvoj glas, tvoje žitno porijeklo

i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:

izgubljeni konji Jeseni.

I ako ne bude kako je sudeno

ljubav ce ispuniti velike bacve

kao da je drevni med pastira,

a ti u prahu mog srca

(gdje ce biti beskrajna skladišta)

ici ceš i vracati se medu lubenice. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:03

100.

U središtu zemlje odvojit cu

smaragde, da bih te ugledao

i ti ceš stajati poput klasja

s perom vode glasnicke.

Kakav svijet! Kakav duboki peršin!

Kakav brod što plovi u milini!

I ti, možda, i ja, možda topaz!

Nece biti više diobe u zvonima.

Bit ce samo zrak potpuno slobodan,

jabuka nošene vjetrom,

socna knjiga u sjenici,

i tamo gdje mirišu karafili

stvorit cemo odoru što ce se oprijeti

vjecnosti nekog pobjednickog poljupca. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:04

KUCA



Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedu horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:05

100 soneta o ljubavi nastavak

5.
Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.


6
U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.

Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišca.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjodnom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.


7
“Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
„Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.


8
Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je šivo.


9.
U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.


10.
Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:06

11

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.


12

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.


13.

Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.


14
Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
ja celim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.


15.

Vec odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.

Ne postojiš samo zato što si oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.

Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:07

16

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnocavanje svemira.

Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.


17.

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.


18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnog žalca.

Od petroleja i narandze je njena duga,
i poout aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

20.

Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:07

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.


23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.


24

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodi da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci sile
zraka, kljuceve podmorske.


25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudivo strano,

sve bijaše tude i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:08

26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.


27

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.


28

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.


29
Stizes iz siromastva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.


30.

Od arhipelaga imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
ja osetih miris lutajucih gajeva,

nadoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:08

31.


Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.


32.

Kuca ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
zmedu horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeda
papiri skrivaju zgužvane vokale
htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.

Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

34.

Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.


35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.

Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covekov san svoju nebesku cahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:09

36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
ružje od voska, od vina i od ulja,

od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.


37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko nece znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.


38.

Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedu dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.


39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajuci ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderuci i ližuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadaš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.


40.

Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:09

41.


Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno
podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,
sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti
udarac vjetra i dom ce ostati cist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.


42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
er zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.


43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
esne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.


44.

Znat ceš da te ne volim i da te volim,
er živeti je nemoguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.

Volim te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.


45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

ao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:10

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodjoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.


47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.


48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesecine u travi,
iduci ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreca je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noc im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
radaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vjecnost prirode.


49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazis
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.


50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

er si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.
flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:11

51.soneta

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.


52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:12

PAMTIM KAKVA SI BILA

Pamtim kakva si bila one
posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir
u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u
tvom se oku borili
i lišce je padalo u
vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana
uz moje ruke pripita,
lišce je sabiralo tvoj
glas tih i skrušen.
Krijes zaprepašcenja
u kom je zed mi gorjela.
Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osjecam, oci ti putuju i
jesen je daleko:
Siva kapa, pticji glas i
srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
ceznje i gdje sam slao
poljupce vesele ko zar i vruce.
Nebo s nekog broda.
Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo,
dim i mir jezera skrušen.
Tamo za ocima tvojim sutoni
su izgarali.Suho jesensko
lišce kovitlalo usred tvoje duše. flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:16

53.

Tu je hljeb i vino i stol i soba,
muka čovjekova, žena i život:
tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednička rana.

Slava tvojim rukama što lete spremajući
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
živjela plesačice koja plešeš s metlom.

One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
ona izmučena zastava od pjene,
ona zapaljiva saća i hridine

danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noći,
ta jednostavnost nježnost bez kraja.


Veče

54.

Blistavi razumu, jasni demone
apsolutnog grozda ravnog podneva,
ovdje smo najzad bez samoce i sami,
daleko od bunila divljega grada.



Kad cista linija okruži svoju golubicu
i vatra odlikuja mir svojim hranom
ti i ja podižemo taj nebeski plod.
Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.



Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
odluke tvrde od sna nekog cekica
padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.



Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,
razum i ljubav kao dva krila.
Tako je sazdana prozracnost.





55.



Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac
opsjedaju danju i nocu med sretnika
i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:
nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,



bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice
i nema covjeka bez takva glibanja,
nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:
treba racunati s tim da se to dešava.



Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,
duboke postelje, daleko od ranjenika,
od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.



Jer život udara kao kolera ili rijeka
i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju
oci jedne beskrajne obitelji bolova.


flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:16

56.



Navikni se da vidiš iza mene sjenu
i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,
kao da su u jutru mira bile stvorene:
sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.



Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.
Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
Svaki od mojih slogova donosi proljece.



I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
na mojim ocima, kao nebesko lišce,
jesi i gledam te nagnutu na zemlji.



Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,
motreci visinu prepoznajem ti korake.
Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!





57.



Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,
ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,
rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
htjedoše zabraniti cvijet svemira.



>>Nece više pjevati buntovni jantar
sirene, ima još jedino puk.<<
I žvakahu svoje neprestane papire
želeci zaborav za moju gitaru.



I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja
naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,



izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama
i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
gospodar vlastite tmine.





58.



Izmedu sabljetina knjiškog željeza
prolazim kao daleki mornar
koji ne poznaje uglove i pjeva,
jer je tako i kao da nije tako.



Sa izmucenih arhipelaga ponesoh
svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
i jednu sporu naviku prirodnih stvari:
oni odrediše moje šumsko srce.



I kad su zubi književnosti
bili spremni da prožderu moje casne pete,
podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom



prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
prema studenim šumama neopisiva juga,
tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.





59.
(G.M.)



Ubogi pjesnici koje život i smrt
progone istom sjenovitom upornošcu
i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,
predani ritualu i zubu pogrebnom.



Oni - tamni kao kamencici - sada
iza oholih konja ispruženi idu
i konacno njima upravljaju nametljivci,
izmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.



Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
pretvaraju sahranu u bijednu svecanost
s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.



Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
samo zato što su mu usta zatvorena
i ne mogu više potvrditi svoj pjev.





60.



Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kroz mene izmedu mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.



Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu
tvog cela mržnju kako me vreba.
Ne želim da u tvom snu tuda zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.



Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.



To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:
to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi
kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari.

flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:17

61.



Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.



Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu tražile ovaj put:
mracni med dostiže tvoje srce.



Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,



i pade bol na drago slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.





62.



Jao meni i nama, ljubljena
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedu toliko patnje bijaše odredeno
da samo nas dvoje budemo povrijedeni



Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.



Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
ko stolice u izgubljenom salonu,



sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.





63.



Ne prodoh samo zemlje gdje je solni kamen
kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
vec i do obala rijeka koje režu snijeg.
Korake moje poznaju gorke visine planinske.



Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine
lijane ciji se smrtni poljubac veže u šumi,
vlažna tužaljko ptice što izvire bacajuci svoje drhtavice,
o kraju bolova izgubljenih i placu nemilosrdni!



Nisu moji samo otrovna koža bakra
ili salitra ispružena poput snijecna kipa
vec i vinograd, trešnja koju nagradi proljece



moji su, i ja pripadam kao crni atom
jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na groždu,
ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.





64.



Od tolike ljubavi moj život postade ljubicast
i podoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada cula zvuk razbijena srca



i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajuci podoh prema tornju žita,
pojavih se da bi živio izmedu tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.



Nitko ne može reci to što ti dugujem, jasno je
to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
roden u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.



I bez sumnje je zvezdano sve što ti dugujem,
to što sam ti dužan zdenac je šumskog podrucja
u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje.





65.



Matildo, gdje si? Osjetih, tamo dole,
izmedu kravate i srca, gore,
neku sjetu izmedu rebara:
zato jer si odjednom bila odsutna.



Nedostajalo mi je svijetlo tvoje snage
i gledao sam, proždiruci nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,
ostadoše samo tragicni prizori.



Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišca,
i perje i sve ono što je noc zatvorila:



i tako te cekam kao sama kuca,
vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš boljet ce me prozori.



flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:18

66.



Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do cekanja kada te ne cekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.



Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeci te molim
i mjera moje ljubavi skitnicke
jeste da ne vidim i volim kao slijepac.



Možda ce izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi kljuc spokojstva.



U ovoj prici umirem samo ja
i umret cu od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvalju i vatrom.







67.



Velika kiša juga padala na Isla Negru
kao jedina kaplja prozracna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.



Dušo moja, daj mi svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,
miris okupan tisucama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.



Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovjeda voda dugi šum prizorima,
i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.



Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrežu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
ženom, muškarcem i zimom na zemlji.





68.



Djevojcica od drveta ne dode hodajuci:
sjedila je odjednom tamo na opekama,
staro cvijece mora pokri njenu glavu,
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.



Gledala je otamo naše živote otvorene,
postojanje i kretanje i kruženje zemljom,
i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.



Djevojcica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim ocima:
znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži



vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
ne znajuci živimo li, ili smo iz njenih snova.
To je prica o dvevojcici od drveta.





69.



Možda ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ideš režuci podne
kao modri cvijet, da ne koracaš
kasnije izmedu magle i opeka,



da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda, nece vidjeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,



i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život vjetra,



i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
u za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo.




70.



Možda sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga života
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.



Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oci prodiru
u prostrano podrucije mog bola
i šapat sjene sam se podiže:



Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,



i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.

flower
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Sub 19 Apr 2008, 00:19

71.



Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plac,
i nitko, nitko ne može umaci koracima
srca koje trci šutljivo i krvolocno.



Tako ti i ja tražimo pukotinu, drugu planetu
gdje sol ne ce moci dirnuti tvoju kosu,
gdje boli nece moci rasti mojom krivnjom
i gdje ce živjeti hljeb bez agonije.



Planeta zapletena u lišcu i daljini,
pustoš, kamen suv i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi



tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez rijeci,
no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.


72.



Ljubavi moja, zima se vraca u svoje kasarne,
zamlja ucvršcuje svoje žute darove
i prelazimo rukom preko dalkog mjesta
na kosi geografije.



Podimo! Danas! Naprijed, kotaci, brodovi, zvona,
avioni celicni od dnevnog beskraja
prema svadbenom mirisu arhipelaga,
po longitudinalnom brašu užitka!



Podimo, ustani i okiti se i popni se,
i sidi i trci i cvrkuci sa zrakom i sa mnom,
udimo u vlakove Arabije i Tocopilla,



tek da bi smo odselili prema dalekoj peludi,
prema probadajucim selima od prnja i gardenija
u kojima vladaju ubogi bez cipela.





73.



Možda ceš se jednom sjetiti onog oštrog covjeka
koji je poput noža izišao iz tmine
i koji je znao prije no što smo znali:
vidje dim i odluci da bukne vatra.



Blijeda žena crne kose
izide kao ulovljena riba iz bezdana
i izmedu to dvoje podigoše protiv ljubavi
stroj naoružan bezbrojnim zubima.



Covjek i žena zatriješe planine i vrtove,
sidoše k njivama, uzveraše se na zidove
i podigoše na brda svoje grozne topove.



Ljubav je tada znala da se zove ljubav
i kada podigoh oci do tvoga imena
odjednom tvoje srce odredi moj put.





74.



Put okupan vodom kolovoza
blista kao presjecen za puna mjeseca,
u jasnoj svjetlosti jabuke,
posred voca jeseni.



Magla, prostor ili nebo, skitnicka mreža dana
raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,
para otoka napada krajinu
i drhti more pod svjetom Chilea.



Sve se povlaci kao kovina i skriva se
lišce, zima prikriva svoje potomstvo
i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.



Samo prikovani za rjecno korito koje cuva
tajnu kretanja, rastanaka, putovanja i puta:
zbogom, kaplju suze prirode.





75.



Ovo je kuca i more i zastava.
Lutasmo iza drugih dugih zidova.
Ne nadosmo vrata, ni zvuka
poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.



I na kraju kuca otvori svoju tišinu,
ulazismo da gazimo ostavljeno,
mrtve štakore, prazno zbogom,
vodu što je plakala u cijevima.



Plakala je, plakala kuca nocu i danju,
jecala s paucima, pritvorena,
rasuše se njene crne oci,



i sada je, odjednom, vracamo životu,
nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:
treba da cvjeta, ali se ne sjeca.




flower
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Danas u 13:48

Nazad na vrh Ići dole
 
OMILJENI AUTORI
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 5 od 24Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 14 ... 24  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Staracarsija :: Mesto za opustanje.... :: PESME NASIH FORUMASA-
Skoči na: