Staracarsija

FORUM NASEG ZAVICAJA I OKOLINE..NAJBOLJI FORUM U SUMADIJI....
 
PrijemPortalliRegistruj seKorisničke grupePristupi
Vreme
Get the Dance Time Widget widget and many other great free widgets at Widgetbox! Not seeing a widget? (
Info & Net Brzina Test
IP
Vremenska Prognoza !!!
.....Prognoza !!!

.....
Online Igrica
B.L.
Team-Gim

Share | 
 

 OMILJENI AUTORI

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4 ... 13 ... 24  Sledeći
AutorPoruka
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:38

Oh!

Jauk ostavlja na vetru
senku cempresa.

(Ostavite me ovde u polju
da placem.)

Sve je na svetu slomljeno.
Ostalo je samo cutanje.

(Ostavite me ovde u polju
da placem.)

Horizont bez svetlosti
nagrizaju ognjevi.

(Rekao sam vec, ostavite me
ovde u polju
da placem.)
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:39

BALADA O MORSKOJ VODI
(Emiliju Pradosu, lovcu oblaka)

More se
smiješi u daljini.
Zubi od pjene,
usne od neba.

-Šta prodaješ, o smućena djevojko,
nagih njedara?

-Prodajem gospodine, vodu
morsku.

-Šta nosiš, o cno momče,
pomiješano s tvojom krvi?

- Nosim, gospodine vodu
morsku.

-Tih suza slanih,
gdje je izvir majko?

-Plačem, gospodine, vodu
morsku.

-Srce, a ta gorčina
teška gdje se rađa?

-Silno gorči voda
morska.

More se
smiješi u daljini.
Zubi od pjene,
usne od neba.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:41

OSVIT

Moje potisteno srce
naslucuje pre svitanja
gorcinu svojih ljubavi
i san svih rastojanja.
Jutarnja svetlost nosi
rasadnike pune zala
i bezoku patnju koja
u sredistu duse sanja.
Velika grobnica noci
dize svoja crna platna
da prekrije s danom
povrsja silna zvezdana.

Sta cu sred ovih polja
kupeci gnezda i granja,
izgubljen od praskozorja
i s dusom punom mraka?
Sta cu kad tvoje su oci
mrtve za svetla jasna,
kad plot mi saznati nece
toplinu tvojega daha!

Sto te zauvek izgubih
u cistom smiraju dana?
Moja su prsa sad mrzla
kao zvezda bez plamsaja.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:42

DA MI SE RUKE OLISTAJU

Izgovaram tvoje ime
u nocnoj pomrcini,
kada se zvezde spuste
da piju na mesecini
i kada spavaju grane
sa listovima skritim.
Tad osetim da tonem
u starasti i muzici.
Sat suludi sto peva
casovi koji su bili.

Izgovaram tvoje ime
u ovoj nocnoj tmini,
i ime mi se tad tvoje
dalje neg' ikad cini.
Dalje od svih blistavih zvezda,
bolnije od blage kise sto kisi.

Da li cu da te volim
kao i onda? Sta skrivi
zalosno srce moje?

Kao oblak mre u visini
kakav me zanos ceka?
Cist, miran da l' ce biti?
Da mi se ruke olistaju
na sjajnoj mesecini!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:43

PRELUDIJ

Ne nebu zelenom
i zvezda zelena,
sta da cini, ljubavi,
aj! nego da bega?

Kule potopljene
u studene magle,
okancima svojim
kako da nas spaze?

Sto zvezda zelenih
vrh neba zelena
ne vidi sto kula
belih, ispod snega.

A ovu zebnju svoju,
da ziva postane,
treba da ukrasim
u osmehe zarke.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:43

ADELINA U ŠETNJI

More nema naranči,
Nit ljubavi ima Sevilla.
Crnko, svijetla li ognjena!
Posudi mi svoj suncobran.

Pozelenjet će mi lice
-sok od gliba i limuna-
Tvoje riječi – ribičice-
Plivat će unaokolo.

More nema naranči.
Aj, lubavi.
Nit ljubavi ima Sevilla.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:44

ZAVRSNA PESMA

Vec stize noc.

Lunini zraci jure
nakovanjem sumraka.

Vec stize noc.

Veliko stablo se pali
erecima pesama.

Vec stize noc.

Dodjes li da me vidis
putanjama zraka.

Vec stize noc.

Naci ces me uplakanog
pod velikim topolama.
Aj! crnko!
Pod velikim topolama.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:45

PITANJA

Skup cvrcaka cvrci u livadi.
- Sta mislis, Marko Aurelije,
o tim pljskim mudracima starim?
Sitne su tvoje istine!

Voda niz reku polagano trci.
- O Sokrate! Znas li mozda
sta to vodom ide gorkoj smrti?
Jadna i tuzna rec je tvoja!

Ruze se krune sred blata.
- O blagi Jovane Sveti!
Sta znas o tim divnim laticama?
Malo je srce u tebi!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:46

ODA SALVADORU DALIJU

Jedna ruža u visokom vrtu za kom žudiš.
Jedan točak u prečistoj sintaksi čelika.
Golo je brdo magle impresionističke.
Sivila su stigla do svojih krajnjih ograda.

Moderni slikari u bijelim ateljeima
režu aseptički cvijet četvrtasta korijena.
Na vodi Seine ploveća santa mermerna
rashlađuje prozore i bršljane nasipa.

Čovjek čvrsto korača po pločama ulica.
Sva stakla izbjegavaju magiju odraza.
Vlada je zatvorila trgovine mirisa.
Mašina ovjekovječuje svoja dvojna kretanja.

Odsustvo šuma, paravana i međuobrva
rumara kradom krovovima starinskih kuća.
I dok zrak izglačava svoju prizmu na moru,
obzor se diže poput golema vodovoda.

Mornari što ne znaju vina ni polusjene
sjeku glave sirenama s olovnih mora.
I noć, crna statua razboritosti, drži
okruglo ogledalo lune u svojoj ruci.

Osvaja nas želja za formama i međama.
Eto čovjek gleda s pomoću metra žutoga.
Venera je sada bijela mrtva priroda
i kolekcionari leptira bježeći nestaju.

*
Cadaques na tezulji međ vodom i obronkom
podiže nizove stuba i školjke sakriva.
Glasom se drvenih frula uzduh stišava.
Jedan stari šumski bog voćem djecu dariva.

Ribari tu spavaju bez snova na pržini.
Na širokoj pučini ruža im je busola.
Djevičanski horizont, izranjenih rupčića
spaja velika stakla i ribe i mjeseca.

Čvrsti vijenac brigantina bijelog jedrilja,
ovjenčava gorka čela i vlasi pješčane.
Sirene uvjeravaju, bez nagovaranja,
izrone kad dignemo čašu vode neslane.

*
O Salvadore Dali, ti maslinasta glasa!
Ne hvalim ti nesavršenog kista mladićkog,
nit boje što se udvara boji tvog vremena,
hvalim tvoj nemir bića vječno ograničena.

Higijenska dušo, živiš na novom mramorju.
Kloniš se tamne šume ishitrenih oblika.
Mašta tvoja doseže gdje ti ruke dosežu,
uživaš u sonetu mora na tvom prozoru.

Svijet je samo gluha polusjena i nered
do prvih međaša do kojih čovjek dopire.
Ali već zvijezde, skrivajući predjele,
označuju savršenu šemu svojih putanja.

I struja se vremena smiruje i sređuje
u brojčanim formama jedng vijeka, vijekova.
A pobijeđena se smrt dršćući sakriva
bježeći u uzani krug trenutka sadšnjeg.

Kad uzmeš paletu, hicem ranjenu u krilo,
tražiš svjetlo što oživljava krunu masline.
Široku svjetlost Minerve, graditeljke skela,
gdje sanje nema, ni netačnosti njena flore.

Tražiš antičku svjetlost što ostaje na čelu,
što čovjeku ne slazi do usta ni do srca.
Svjetlost pred kojom strepe blage Bakove loze
i razuzdana snaga što nosi svinutu vodu.

Dobro činiš što stavljaš signalne zastavice
na granicu tamnu što sva blista od noći.
Kao slikar nećeš da ti razmekšava oblik
hiroviti pamuk nepredviđenog oblaka.

Riba u akvariju i ptica u kavezu.
Nećeš da ih izmišljaš u moru ili vjetru.
Stiliziraš i kopiraš pošto si gledao
poštenim svojim zjenama njina hitra tijela.

Voliš materiju određenu i egzaktnu,
gdjeno gljiva ne može da razpne svoj šator.
Voliš arhitekturu štono gradi u odsutnom,
a zastavu smatraš za najobičniju ludost.

Čelični šestar kazuje svoj kratki gipki stih.
Neznani otoci već oporgavaju kuglu.
Ravna crta kazuje svoj okomiti napor,
umni kristai poju svoje geometrije.

*
Al i ruža, vazda ruža u vrtu gdje živiš.
Vazda ruža i vazda! sjever i jug naš vazda!
Mirna i sabrana potut statue slijepe,
i nesvjesna podzemnih napora što ih stvara.

Ruža čista što nas pere od laži i skica
i koja nam otvara tanana krila smiješku.
(Leptiru pribodenu što razmišlja o letu.)
Ravnovjesja ruža i ruža bez tarženih boli.
Vazda ruža!

*
O Salvadore Dali, ti maslinasta glasa!
Kazujem uno što mi kažu tvoj lik i tvoje slike.
Ne hvalim ti nešavršene kićice mladićke,
Ali pjevam o odlučnom pravcu tvojih strijela.

Pjevam tvoj lijepi napor uma katalonskog,
tvoju ljubav za ono što se oblasnit ne može.
Pjevam o tvom srcu i astronomskom i nježnom,
srcu od igraćih karata, srcu bez rana.

Pjevam zebnju kipa za kom neumorno čezneš,
strah od uzbuđenja što te čeka na ulici.
Pjevam o sireni morskoj što o tebi pjeva
jašući na biciklu od koralja i školjki.

Al iznad svega pjevam o zajedničkoj misli
što nas spaja u satovima tamnim i zlatnim.
Umjetnost nije svjetlost što nam slijepi oči.
Važnija je ljubav, prijateljstvo, borba mačem.

Važnije su od slike koju strplivo slikaš
Terezine grudi, one s puti vazda budnom,
uvojci su važniji nezahvalne Matilde
i drugarstvo naše slikano ko dječija igra.

Nek daktilografski tragovi krvi na zlatu
obasjaju srce Katalonije nam vječne!
Nek te zvijezde, ko šake bez sokola, ozare
i bujno ti cvjetalo i slikarstvo i život!

Nemoj gledati klepsidru opnenastih krila,
niti mari za krutim srpom alegorija.
Oblači i svlači vazda svoj kist u uzduhu
licem prema moru punom lađa i mornara.

F. G. Lorca
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:47

PRELID

Aleje topola prolaze,
al' ostavljaju odblesak.

Aleje topola prolaze,
al' ostavljaju nam vetar.

Vetar je kao mrtav
u prostoru ispod neba.

Al' ostavio je odjeke
da plove iznad reka.

Svet svitaca se stice
oko mojih uspomena.

A moje smanjeno srce
u mojim prstima cveta
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:48

LOKVICA

Gledah ti se u ocima,
a dusu sam tvoju hteo.

Oleander beo.

Gledah ti se u ocima
mmisleci na tvoje usne.

Oleander rumen.

Gledah ti se u ocima.
Al' ti bese mrtva tada.

Oleander taman.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:48

Serenada
(U čast Lope de Vege)

Obalama rijeke
noć silazi da se kupa,
a u grudima Lolite
od ljubavi granje mre.

Od ljubavi granje mre.

Naga noć se raspjevala
na ožujskim mostovima.
Lolita svoje tijelo kupa
u slanoj vodi i u smilju.

Od ljubavi granje mre.

Noć anisna i srebrna
sjaji se nad krovovima.
Potoka srebro i zrcala.
Anis tvojih bijelih stegna.

Od ljubavi granje mre.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:49

„...Ali šta da kažem o poeziji? Tu je: pogledaj. Imam oganj u rukama. Osjećam ga i baratam njime savršeno, ali ne mogu da o njemu govorim a da ne upadnem u literaturu. Razumijem sve poetike; mogao bih o njima govoriti kada ne bih svako pet minuta mijenjao mišljenje. Ne znam. Možda će mi se jednog dana veoma sviđati rđava poezija, kao što mi se danas sviđa (kao što nam se sviđa), ludo sviđa, rđava muzika. Zapalio bih Partenon noću da ga sutradan izjutra počnem ponovo zidati i da ga nikad ne dozidam.
U svojim sam predavanjima katkada govorio o poeziji, ali jedina stvar o kojoj ne mogu da govorim je moja poezija. Ne zato, što nisam svjestan onoga što radim. Naprotiv, ako je istina da sam pjesnik po milosti božijij – ili vražijoj, istina je i da sam pjesnik zahvaljujući tehnici i naporu, i što hoću da sasvim spoznam šta je pjesma...“

Federico G. Lorca
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:50

PJESMA ŽELI BITI SVJETLOST

Pjesma želi biti svjetlost.
Pjesma u tami sja
nitima od fosfora i od lune.
Svjetlost ne zna što bi htjela.
Na međama svojim opalnim
ona sreta samu sebe,
pa se vraća.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:51

DRUGI SAN

Jedna lastavica stize
iz beskraja! .....

Rosna rascvetanost
po snu mom pada,
i moje srce se vrti
puno ocaja,
kao ringispil u koji Smrt,
svoje sinčiće stavlja.
Zelim da zauzdam vreme
ispod tih stabala
konopcem od noci tamne,
i da obojim namah
svojom krvlju blede
obale mojih secanja!
Koliko sinova ima Smrt?
Svaki u mom srcu sanja!

Jedna lastavica stize
iz beskraja!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:51

KONJIKOVA PESMA

Kordova.
Deljna i samotna.

Crni konjic, velik mesec,
i masline u mojoj torbi.
Premda poznam sve puteve
nikad necu stic Kordovi.

Kroz dolinu, i kroz vetar,
crni konjic, mesec kobni.
Smrt me netremice gleda
sa svim kula u Kordovi.

Aj kako je put dugacak!
Aj konjicu moj predobri!
Aj smrt mene iscekuje
pre neg budem u Kordovi!

Kordova.
Daljna i samotna.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:52

DRUGI RODJENDAN

Luna pobija u more
dugi rog svetlosti.

Jednorog siv i zelen,
treptav, al' opcinjen.
Nebesa plove vazduhom
kao veliki lotosov cvet.

(Oh, ti sama prolazis
zadnje odmoriste noci!)
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:54

Ciganski Romancero:
ROMANCA MJESEČARKA
za Gloriju Giner
i Fernanda de los Rios

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
sve je stvari posmatraju,
ali ona njih ne može.

*
Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
nadolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, lupež mačak,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona vazda na balkonu
put zelena, zelen-kosa,
sanjari o gorku moru.

*
-Kume, hoću da mijenjam
konja svog za njenu kuću,
svoje sedlo za zrcalo,
i svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
od dalekog klanca Cabre.
-Kad bih mogo, o moj momče,
mi bismo se pogodili.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije.
-Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
na mekanim ponjavama.
Zar ne vidiš mojih rana,
od njedara sve do grla?
-Tri stotine tamnih ruža
košuljom ti bijelom cvjeta,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije.
-Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

*
Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjića kristalnih
ranjavahu praskozorje.

*
Zeleno, što volim zeleno,
zelen-vjetar, zelen-grane.
Popeše se, kum uz kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
zči, metve i bosiljka.
-Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
-O, koliko te čekala!
Koliko se načekala,
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

*
Na obrazu nakapnice
ljuljala se Cigančica.
Put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi.
I noć posta posve bliska
poput prisne poljanice.
Žandari u vrata, pijani,
udarahu nemilice.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Čet 17 Apr 2008, 23:55

MADRIGAL

Gledao sam tvoje oci
kad mlada bese ti dusa.
Tvoje me stiskahu ruke
i tad mi dade poljubac.

(Casovnici istim ritnom zvone,
i noci kriju iste zvezde one. )

I otvori se srce moje,
cvet pod nebom sto pupa,
latice raskalasene
i povesma snova puna.

(Casovnici istim ritmom zvone,
i noci kriju iste zvezde one.)

Ja krenuh svojim poutem,
ne znajuci da te ljubljah.
Ne znam kakve su ti oci,
tvoja kosa, niti tvoj aruka,
al' na celu mi jos gori
predivni leptir poljupca.

(Casovnici istim ritmom zvone,
i noci kriju iste zvezde one.)
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:03

VERLEN

Pesma,
koju necu reci,
zaspala je na mojim usnama.
Pesma,
koju necu reci.

Orlovi nokti
skrivahz svetlaca,
a luna je vodu
zrakom probadala.

A ja sam sanjao
pesmu,
koju necu reci.

Pesmu punu usana
i dalekih putanja.

Pesmu punu sati
koje odnese tama.

Pesmu zive zvezde
vrh neprolaznog dana.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:05

ROMANCA ŠPANJOLSKIH ORUŽNIKA
za Juana Guerrera generalnog Konzula Poezije

Njihovi su konji crni.
Potkove im konja crne.
Na kabanicama odsjaj
mrlja crnila i voska.
Imaju, stoga ne plaču,
pasjače olovne tvrde.
S dušom od laka crna
jašući cestom dolaze.
Zgrbljeni i noćni jašu,
nalažu, kud god prolaze,
gumene crne tišine
i sipke pješčane strepnje.
Prolaze kad hoće proći,
i skrivaju pod čelima
magloviti zvjezdoznanstvo
od nestvarnih samokresa.

*
Oh, ciganski grade dragi!
Zastave na uglovima.
Mjesečina i tikvica
s višnjama u staklenkama.
Oh, ciganski grade dragi!
Tko te vidje a ne pamti?
Grade boli i mošusa
s tornjevima od cimeta.

*
Kad došlo doba noći,
noćnoj noći što noć noći,
Cigani na nakovnjima
kovahu sunca i srijele.
Jedan konj je smrtno ranjen
kucao na svaka vrata.
Stakleni pjevahu pijetli
po Jerez e la Fronteri.
Go je vjetar zakretao
za uglom iznenađenja,
u srebrnoj noćnoj noći,
noćnoj noći što noć noći.

*
Djevica i sveti Josip
izgubiše kastanjete
i pođoše k ciganima
ne bi li ih tamo našli.
Na Djevici bješe ruho
žene gradskog načelnika
od papira čokoladnog
s kolajnama od badema.
Sveti Josip miče ruke
ispod plašta svilenoga.
Za njima je Perdo Domecq
s tri sultana iz Perzije.
Srp mjeseca snivao je
neke rode zanos silan.
Zastave su i svijetlila
preplavili krovove.
Jecale u zrcalima
plesačice bez bedara.
Voda, sjena, sjena, voda
po Jerez de la Fronteri.

*
Oh, ciganski grade! Viješ
zastave na uglovima.
Sva zelena svijetla gasi
Jer prilazi Prezaslužna.
Oh, ciganska kulo draga!
Tko te ne vidje a ne pamti?
Od mora daleko da si
bez češljeva u kosama!

*
Gradu slavlja, primiču se
u drvoredu, sve dva po dva.
Žamor nevena ispunja
ubojite nabojnjače.
Primiču se sve dva po dva.
Dvostruka tama suknena.
Nebo je za njih raskošan
izlog bezbrojnih ostruga.

*
Grad, lišen staha, slobodan,
množio je svoja vrata.
Četrdeset oružnika
upadoše radi pljačke.
Ure se zaustaviše,
a i konjak u bocama
preruši se u novembar
da otkloni svaku sumnju.
Tad jauka dugih jato
podiže se s vjetrnica.
Sablje kose povjetarce,
kopita ih konjska gaze.
Ulicama polutamnim
bježe starice Ciganke
na konjima pospanima,
s ćupovima sitnog novca.
A zlokobne kabanice
uza strane strme jure
ostavljajuć iza sebe
kratke vijavice skuta.

*
U predvorju Betlehema
Cigani se sakupljaju.
Svet Josip, prepun rana,
za grob sprema djevojčicu...
Tvrdoglavi očtri punji
kroz noć pustu odjekuju.
Sveta djeva liječi djecu
zvjezdanom finom mliječi,
dok odasvud oružnici
navaljuju sijuć požar,
na kojemu, mlada, gola,
sažiže se živa mašta.
Rosa od Camboriosa
kuka sjedeć na svom pragu
sa dojkama odsječenim
položenim na plitici.
A djevojke druge trče
ispred svojih pletenica,
trče vjetrom u kom pršte
od crnoga praha ruže.

*
I kad svi krovovi bjehu
uzdužne u zemlji brazde,
zora njihnu ramenima
na kamenu dugu licu.

*
Oh, ciganski grade dragi!
Oružnika vod odlazi,
rovom ide od tišine.
Tebe plamen okružuje.

*
Oh, ciganski grade dragi!
Tko te vidje a ne pamti?
Nek te traže na mom čelu.
Mjeseca i pijeska igro.

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:05

Dvije djevojčice...

LOLA Image
(Maximu Quijanu)

Pod narančom bijeli
platno laneno.
Ima oči zelene
i ljubičast glas.

Aj ljubavi,
pod narančom u cvatu!

Voda iz oluka
tekla puna sunca,
iz mladoga maslinika
dopirao vrapca glas.

Aj ljubavi,
pod narančom u cvatu!

I kad Lola
sav sapun istroši
toreri će doći gizdavi.

Aj ljubavi,
pod narančom u cvatu!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:06

BODEZ

Bodez
ulazi sred srca
kao raonik pluta
u ledinu.

Ne.
Ne bodi me njime.
Ne.

Bodez
kao zraka sunca,
zapaljuje strasne
nedohvate.

Ne.
Ne bodi me njime.
Ne.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:07

OSECAM

Osecam
da gori mi kroz vene
krv,
rujni plam koji stavlja
stras u moje srce.

Zene, lijte vodu,
preklinjem:
kad se sve skrsi
samo iskre leprsaju
kroz vazduh.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:08

PREPAD

Mrtav osta na ulici
s bodežom u grudima.
Nitko ga ne prepozna.
Kako je drhtala svjetiljka,
Majko!
Kako je drhtala mala svjetiljka
ulična!
Bijaše u svitanje. nitko se
nije mogao nadviti nad njegove oči
otvorene prema oštru zraku.
Jer mrtav osta na ulici
i s bodežom u grudima
i nitko ga ne prepozna.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:08

KASIDA PLACA

Zatvorio sam balkon
da ne bih slusao plac,
jer kroz zidove sive
cuje se samo plac.

Ima andjela koji pevaju,
ima pasa koji laju,
violine padaju na moj dlan.

Al' plac je ogroman pas,
al' plac je ogroman andjeo,
plac je ogromna violina,
suze zaglusuju vetar
i cuje se samo plac.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:09

MEMENTO

Kada umrem,
pokopajte me s mojom gitarom
pod pijesak.

Kada umrem,
između naranči
i metvice.

Kada umrem,
pokopajte me, ako hoćete,
na vjetrnici.

Kada umrem!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:09

PLASIM SE DA NE IZGUBIM CARI

Plasim se da ne izgubim cari
kamnog ti oka, kad noc plaha
kroz treptanje mom licu podari
usamljenicku ruzu tvog daha.

Tugujem sto sam u ovoj pustari
deblo bez grana; i pun sam straha
da nece biti cveta, pulpe, tvari
za crva moje patnje i uzdaha.

Ako si tajna mog skrivenog blaga,
ako si krst i bol moj oblazeni,
ako sam pas s tvoga kucnog praga,

sve to sto stekoh ne oduzmi meni,
i vode svoje reke ukrasi draga
listovima moje ocajne jeseni.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:10

PREKINUTI KONCERT

Razbio je harmoniju
duboke noci pune
leden i sanjiv kotao
polovine lune.

Oblozeni kamenjem, muklo
kanali se bune,
dok zabe, mujezini tame,
neprestano cute.

U staroj seoskoj krcmi
nema muzike tuzne,
a najdrevnija zvezda stavlja
sordinu na orgulje.

Vetar je zalutao medj vrletima
planine tmurne,
a samotni jablan - Pitagora
doline nedostupne-
zeli da spusti stoletnom rukom
samar na lice lune.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Pet 18 Apr 2008, 00:12

TUŽALJKA ZA IGNACIJEM SÁNCHEZ MEJÍASOM
Mojoj dragoj prijateljici Encarnacion Lopez Juelvez
1935.

1

Probod i smrt

U pet sati predveče.
Bijaše točno pet sati predveče.
Jedno dijete donese bijelu ponjavu
u pet sati predveče
Košaru vapna već pripravljenu
u pet sati predveče.
Ostalo bijaše smrt i samo smrt
u pet sati predveče.

Vjetar podignu pahulje pamuka
u pet sati predveče.
I oksid posija kristal i nikal
u pet sati predveče.
Već se bori golubica s leopardom
u pet sati predveče.
I bedro s jednim tužnim rogom
u pet sati predveče.
Brujanje otpoče muklih zvukova
u pet sati predveče.
Zvonjava zvona dima i sićana
u pet sati predveče.
Na uglovima tišine skupine
u pet sati predveče.
I bik Jedini srca uspravna!
u pet sati predveče.
Kad probijati stade snježni znoj
u pet sati predveče,
kad se arena jodom pokrila
u pet sati predveče,
smrt stavi svoje sjeme u ranu
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.

Bijaše točno pet sati predveče.
Lijes na točkovima njegov je log
u pet sati predveče.
Kosti i frule šume mu u ušima
u pet sati predveče.
I bik već riče u čelu njegovu
u pet sati predveče.
Soba se prelijeva agonijom
u pet sati predveče.
A iz daljina već vučac prilazi
u pet sati predveče.
Truba krina na zelenoj preponi
u pet sati predveče.

I rane su kao sunaca palile
u pet sati predveče,
i gomila razbijaše prozore
u pet sati predveče.
U pet sati predveče.
Jao, staršnih li pet sati predveče!
Bijaše pet sati na svim urama!
Bijaše pet sati u sjeni predveče!


2

Prolivena krv

Neću da vidim krv!

Reci mjesecu da dodje,
jer neću da vidim krv
Ignacijevu na pijesku.

Neću da vidim krv!

Mjesec širom rastvoren...
Konj spokojnih oblaka
i arena siva od sna
s vrbama na ogradama.

Neću da vidim krv!

Nek izgori uspomena.
Kažite to jasminima,
cvijeću malene bjeline!

Neću da vidim krv!

Krava starog svijeta
jezikom tužnim prelazila
preko golubice od krvi
prolivene po pijesku,
a bikovi iz guisanda,
napol smrt i napol kamen,
riknuše ko dva vijeka
umorna od hoda zemljom.
Ne.
Neću da vidim krv!
Uz stube se Ignacio penje
svu svoju smrt na pleću nosi,
Tražio je osvit dana,
a svitanja ne bijaše.
Tražio svoj profil oštri,
ali san ga pomućuje.
Tražio je lijepo tijelo,
ali nađe krv otprtu.
Ne ištite da je vidim!
Neću da čujem mlaza
svakog časa sve to tanjeg;
toga mlaza što osvjetljuje
gledalište i što pada
po odjeći i po puti
na takninu i na kožu
gomile uznemirene.
Tko mi viče da se sagnem!
Ne ištite da je vidim!

Oči mu se ne sklopiše
kad rogove pred sobom vidje,
ali majke strahovite
podigoše svoje glave.
I međ stadom na pašnjacima
tajnih glasa glas se diže
što vikaše nebeske bike,
provodnike blijede magle.
Ne bješe kneza u Sevilli
koji bi mu bio nalik,
mača do njegova mača,
niti srca tako prava.
Kao rijeka od lavova
snaga mu čudesna bješe
i ko torzo od mramora
opreznost mu ocrtana.
Uzduh Rima andaluškog
pozlaćivao mu glavu
gdje mu smiješak bješe smilje
od soli i od razuma.
Silna l' torera u arenai!
Dobra l' gorana u gori!
Kako bješe blag sa klasom!
Kako tvrd sa ostrugama!
Kako bješe s rosom mio!
Kako blistav za svetkovina!
Kako strašan sa posljednjim
banderillama pomrčine.

Al on već zauvijek sniva.
Mahovine vbeć i trave
sigurna prsta otvatraju
cvijet njegove mrtve glave.
I krv mu već šumeć pjeva:
pjeva barama i livadama,
niz rogove u strahu klizi,
bez duše u magli dršće,
spotiče o bezbroj papaka,
kao dug, mrk, čemeran jezik,
da najzad stvori mlaku agonije
do Gudalquivira zvijezda.
Oh, bijeli zide Španije!
Oh, crni biče pecali!
Oh tvrda krvi Ignacijeva!
Oh, njegovih žila slavuju!
Ne.
Neću da vidim krv!
Nema kaleža da je sakupi,
nema lastavica da je popiju,
nema svjetlosti inja da je saledi,
pjesme nema, nit potopa ljiljana,
kristala nema da je srebrom prekrije.
Ne.
Ja neću da vidim krv!


3

Tijelo na odru

Kamen je čelo u kojem jauču sanje
bez svijene vode i smrznutih čempresa.
Kamen je hrbat štono vrijeme nosi
sa stablima suza i vrpcama i planetima.

Vidio sam sve sive kiše kako jure za talazima
dižući svoje krhke ruke izrešetane
da ih ne zdrobi kamen ispruženi,
što raščinja njina uda ne upijajući krv.

Jer kamen skuplja sjemenke i oblake,
kosture ševa i kurjaka polutame;
al on ne daje zvuka, ni kristala ni ognja
osim arena i arena i još arena bez zidova.

Već je na kamenu Ignacio blagorodni.
Već je dokončao; što je? Gledajte mu lice:
smrt ga je prekrila sumporom blijedimn
i natakla mu glavu tamna minotaura.

Već je dokončao. Kiša mu kroz usta nadire,
Zrak, kao mahnit, napušta mu šuplju grud,
a Ljubav, mokra od suza snježnih,
grije se na vrhu pašnjaka bikova.

Što kažu? Gnjila tišina sve pokriva.
Tu smo pred tijelom na odru što iščezava,
tijelom svijetla oblika što bje gnijezdo slavujima,
i vidimo gdje se šupljinama bez dna ispunja.

Tko gužva mrtavčki pokrov? Neistinu govore!
Ovdje nitko ne pjeva, i ne plače u kutu,
niti ostrugama bode, niti plaši zmiju.
Ovdje hoću da vidim samo odlučne oči,
da gledaju ovo tijelo bez mogućeg odmora.

Ovdje hoću da vidim ljude tvrda glasa,
one što krote konje i što vladaju talasima,
ljude kojih kosturi zvone i koji pjevaju
ustima punim sunca i bjelutaka.

Ovdje hoću da ih vidim. Pred kamenom.
Pred ovim tijelom uzda izlomljenih.
Hoću da me nauče gdje je krajnji izlaz
ovome kapetanu što ga ulanči smrt.

Hoću da me nauče plaču što je kao rijeka
a blagim maglama i dubokim obalama
da odnese tijelo Ignacijevo i da se izgubi
ne slušajuć dvostrukog dahtanja bikova.

Neka se izgubi u okrugloj areni mjeseca,
što se, malen, čini tužno blašče nepomično;
nek se izgubi u noći bez ribljeg pjevanja,
i u šikarama bijelim dima smrznuta.

Neću da mu pokriju lice maramama,
neka se privikne na smrt što ga ispunja.
Idi, Ignacio, ne slušaj topla rikanja.
Spavaj, leti, počivaj! I more umire.


4

Odsutna duša

Ne pozna te ni bik, ni smokva,
ni konji, ni mravi tvoje kuće.
Ne pozna te ni dijete, ni veče,
jer ti si mrtav zauvijek.

Ne pozna te ni hrbat kamena,
ni crna svila u kojoj se raspadaš.
Ni uspomena te tvoja nijema ne pozna,
jer ti si mrtav zauvijek.

Doći će jesen s trubama
grozdovima oblaka i skupljenim gorama,
al nitko neće htjeti da ti gleda očiju,
jer ti si mrtav zauvijek.

Jer ti si mrtav zauvijek,
kao svi mrtvi Zemljini,
kao svi mrtvi što se zaborave
u jednoj hrpi pasa ugaslih.

Nitko te ne pozna. Ne. Al ja o tebi pjevam.
Pjevam za buduće tvoj lik i tvoju draž.
Znamenitu zrelost tvoga umiještva.
Tvoju želju za smrću i njenih usta okusu.
I tugu na dnu tvoje hrabre radosti.

Kasno će se roditi, ako se roditi uzmogne,
Andalužanin tako sjajan, tako bogat pustolovinom.
Ja pjevam njegovu skladnost riječima što jauču
i pamtim jedan tužni lahor usred maslina.
***
Genijalna poema o čuvenom španskom toreru Ignaciju Sánchez Mejíasu (u originalu: toreador, međutim D. Ivanišević kaže da „Španci ne vole tu riječ - prepuštaju je Francuzima i onima koji vole operu Carmen“, a prednost daju riječi torero) kondenzacija je najplemenitijeg ljudskog bola i ljudske ljubavi za izgubljenim prijateljem, kakva se rijetko sreće u literaturi. Sánchez Mejías je bio ne samo najbolji španski torero nego i intimni prijatelj Federica Gracíje Lorce, i svih naprednih pjesnika i umjetnika tridesetih godina. Kao veoma kulturan čovjek, visoke inteligencije i obrazovanja, smjelih gestova, ali i smjela duha, on je uživao nepodjeljene simpatije i ljubav svega što je bilo iole progresivno u Španiji. Zato je njegova smrt, u augustu 1935. godine, bolno odjeknula u srcima španskih ljudi. Ali je samo Lorca našao adekvatan umjetnički izraz tom opštenarodnom bolu. Poema „Tužaljka za Ignacijem Sánchez Mejíasom“ (ili „Plač za Sančez Mehijasom“, kako je prevodi Miodrag Gardić), u izvandrednoj gradaciji iz stiha u stih i iz pjesme u pjesmu, predstavlja vrhunski rezultat Lorkinog poetskog stvaralaštva i daje pravi plastični opis bola i smrti, koji skoro da postaju materijalno opipljivi i stvarni. Na nakovnju poetskog majstorstva jedno usijano osjećanje iskovano je u jedinstveni komad bola i tuge.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: OMILJENI AUTORI   Danas u 13:49

Nazad na vrh Ići dole
 
OMILJENI AUTORI
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 3 od 24Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4 ... 13 ... 24  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Staracarsija :: Mesto za opustanje.... :: PESME NASIH FORUMASA-
Skoči na: